English

20.12.2015

SIEF u Zagrebu: Utopije, stvarnosti i baštine: etnografije za 21. stoljeće

SIEF u Zagrebu: Utopije, stvarnosti i baštine: etnografije za 21. stoljeće

Od 21. do 25. lipnja 2015. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu održan je 12. kongres SIEF-a (Société Internationale d´Ethnologie et de Folklore), međunarodnog strukovnog udruženja koje ove godine slavi 50. godišnjicu.
Na svojim kongresima SIEF okuplja stručnjake iz područja etnologije i kulturne antropologije i folkloristike, kulturnih studija, povijesti, sociologije, geografije, povijesti umjetnosti, filozofije, arheologije i drugih disciplina.

Tema ovogodišnjeg kongresa bila je Utopije, stvarnosti i baštine: etnografije za 21. stoljeće.

Odvijalo se 108 panela, što je zagrebački kongres učinilo najvećim dosad. Kroz održane panele ocrtala se tematska širina, a na sudjelovanje su bili pozvani svi koji se bave mnogobrojnim i raznolikim kulturnim i društvenim pitanjima 21. stoljeća, a to su: politike i društvena kretanja, tijelo, rod i seksualnost, dom, migracije i granice, religija, ruralno, urbano, socijalistička svakodnevica i postsocijalistička transformacija, hrana i ekologija, digitalno i virtualno, baština i muzeji, arhivi, naracije, razvoj i stanje humanističkih disciplina i mnoge druge.

Više o međunarodnom skupu etnologa u Zagrebu pronađite u SIEF Newsletteru.

Organizatori kongresa bili su Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te Institut za etnologiju i folkloristiku iz Zagreba.
Lokalni organizacijski odbor činili su Jasna Čapo, Nevena Škrbić Alempijević, Valentina Gulin Zrnić, Marijana Belaj, Tvrtko Zebec, Tihana Rubić, Naila Ceribašić, Sanja Potkonjak i Petra Kelemen, kojima je na ovogodišnjem tradicionalnom božićnom domjenku uručeno priznanje Hrvatskoga etnološkog društva za doprinos ugledu naše struke i Hrvatskoga etnološkog društva u Hrvatskoj i inozemstvu.

Donosimo dio intervjua s predstavnicama organizacijskoga odbora 12. kongresa Međunarodnoga udruženja etnologa i folklorista u Zagrebu (SIEF):

Evo, sada već kao retrospektivno: nakon ovako velikoga skupa, pri čemu smo mogli čuti da je zagrebački kongres etnologa i folklorista najveći u pedeset godina postojanja SIEF-a, s čak 109 prihvaćenih sekcija, više od 900 humanističkih i društvenih znanstvenika iz 57 zemalja svijeta (ponajviše iz Njemačke, Ujedinjenog Kraljevstva, skandinavskih zemalja, Italije, Austrije, SAD-a, Kanade i susjednih zemalja), jeste li kao Lokalni organizacijski odbor uspjeli realizirati sva svoja očekivanja, u okviru utopije, želja i stvarnosti?

Jasna Čapo: Ako stvarnost ocjenjujemo brojkama koje su iskazane o kongresu, onda doista ne možemo a da nismo zadovoljni jer odaziv na kongres i posjećenost kongresa govori i o tome da smo dobro odabrali tema kongresa, da je tema aktualna u disciplinarnom smislu. Koncem prošle godine postalo je jasno da kongres neće biti srednje veličine, već će okupiti za naše prilike i za naše znanosti ogroman broj sekcija i izlagača. U jednome trenutku bilo je prijavljeno oko 1100 izlagača, koji vjerojatno zbog ekonomskih poteškoća nisu mogli realizirati dolazak. Premda se činilo kao utopija da je moguće organizirati, i to vrlo uspješno, kongres ovakvih razmjera, to smo ipak uspjeli, uz svesrdnu podršku kako Sveučilišta u Zagrebu, tako i Filozofskoga fakulteta, Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta te Grada Zagreba. Turistička zajednica Zagreba također je uvidjela značaj kongresa i dala svoj doprinos. Na Filozofskom fakultetu lokalni je tim predvodila Nevena Škrbić Alempijević, pročelnica Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju. Njoj, i svim drugim članovima Lokalnog odbora, Marijani Belaj, Naili Ceribašić, Valentini Gulin Zrnić, Petri Kelemen, Sanji Potkonjak, Tihani Rubić i Tvrtku Zebecu od srca zahvaljujem i ovom prilikom na predanom angažmanu.

Što se tiče plenarnih izlaganja – a mogli smo, dakle, čuti – Orvara Löfgrena sa Sveučilišta Lund u Švedskoj, Deborah Kapchan sa Sveučilišta u New Yorku, Bernharda Tschofena sa Sveučilišta u Zürichu i Jasnu Čapo kao predstavnicu domaćina – koje biste predavanje posebno istaknuli što se tiče njegova odnosa prema učinku realnoga u okviru naslovne teme kongresa Utopije, stvarnosti, baštine: etnografije za 21. stoljeće, kojom ste, kao što ste istaknuli, željeli pridonijeti promišljanjima gorućih problemskih, a ponekad i katastrofičnih pitanja današnjice.

Jasna Čapo: Plenarna su izlaganja bila vrlo različita, po sadržaju, teoretizaciji, načinu prezentacije, poruci, što je i očekivano na kongresu ovakvih razmjera i široko postavljene teme. Tako nas je u svojem šarmantnom izlaganju na otvorenju kongresa u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, Orvar Löfgren poveo na put s kovčegom, tim naoko nevažnim i beznačajnim predmetom koji u svakodnevnom životu ne izaziva posebnu pažnju. Löfgren je govorio o kovčegu kao kontejneru naših prošlosti, sadašnjosti i budućnosti i u tome smislu predmetu u kojemu se susreću i isprepleću naše utopije, prošle i buduće, s našom stvarnošću. O putovanjima, i to onima utopijskima, govorila sam i ja, tematizirajući povratak hrvatskih migranata u domovinu. Ustvrdila sam kako u emigraciji sanjani povratak ostaje utopija i jednom kad je realiziran jer je stvarnost povratka za dio migranata posve drugačija od njegove vizije njegovane tijekom desetljeća života u egzilu. U tome smislu je moje predavanje promišljalo pitanja identiteta, pripadanja, doma, mobilnosti i slično. U izlaganju koje je bilo svojevrsni performans teme, Deborah Kapchan se možda najizravnije dotaknula jednog danas iznimno aktualnog pitanja: odnosa prema religijskome Drugome u suvremenoj Europi. Naravno, riječ je o muslimanima i posebice sufizmu. Kapchan je sugestivno analizirala praksu dubokoga slušanja u sufističkom ritualu zalažući se za praksu “sporoga aktivizma” kroz etnografiju slušanja kao temeljnu metodu svakoga etnografskoga pristupa. Svojim je predavanjem podcrtala činjenicu da je specifičnost etnologije i kulturne antropologije u bliskom susretu s Drugim, u kojemu se konstituira etnografsko znanje.

U programu ste istaknuli sljedeće: “Javna očaranost baštinom posljednjih godina može se tumačiti u kontekstu vremenskih zamisli: pokapanjem različitih vizija budućnosti mi iskapamo mnogostruke vizije iz prošlosti. Baština podrazumijeva predviđenu budućnost zbog koje je moramo čuvati, za buduće generacije o kojima trebamo skrbiti.” Recite, koliko je bilo sekcija posvećeno i prirodnoj baštini (natural heritage) te zbog čega još uvijek postoji antropocentrična dihotomija između prirode i kulture, odnosno u ovom konkretnom slučaju između prirodne i kulturne baštine?

Valentina Gulin Zrnić: Razdvojenost kulture i prirode je u samim temeljima discipline; američka kulturna i britanska socijalna antropologija utemeljene su na toj dihotomiji koja određuje disciplinarni predmet istraživanja – kulturu. Međutim, vrlo brzo se uočilo da priroda, okoliš, iznimno utječe na oblikovanje kulture. S jedne strane, okoliš nudi određene prirodne resurse kojima zajednica osigurava materijalno u svojoj kulturi (stanovanje, prehranu, odijevanje), a s druge strane na prirodu i okoliš je svaka zajednica reagirala vjerovanjima i obrascima ponašanja koji su je stavljale u određeni odnos prema okolišu. Pitanja adaptacije na prirodni okoliš prisutna su u mnogim pristupima, primjerice, u američkoj kulturnoj ekologiji pedesetih godina ili u hrvatskoj etnologiji u okviru dugo vremena dominantnog pristupa istraživanju kulturnih areala. U sljedećim desetljećima ta je dihotomija između kulture i prirode uzeta i kao ishodište teoretiziranja rodnih pitanja. Naše viđenje prirode, krajolika, okoliša, socijalno-kulturno je konstruirano te upućuje na multiplicitet odnosa koji se danas istražuju posebice unutar ekološke ili okolišne antropologije. Mnoga znanja o prirodi koja smo u doba proklamiranog progresa u 20. stoljeću zanemarili kao zastarjela i predmoderna, odbačena su kao nepotrebna, a danas se mnoga revaloriziraju u okviru šamanskih znanja ili lokalnih znanja zajednice i drugo. Ta su znanja zanimljiva i kao tradicijsko-turistički proizvod. Od devedesetih godina ekološka kriza je posebice senzibilizirala etnologe i kulturne antropologe za istraživanje ekosustava i alternativnih mogućnosti djelovanja. Istaknutije uvođenje ekološke perspektive u kulturnoantropološka istraživanja neki od sudionika prepoznali su kao važan doprinos kongresa, a ta se perspektiva u širokom smislu odnosi na propitivanje održivosti, na nove percepcije okoliša, na aktivistički potencijal ekološke osviještenosti, na zelenu “tranziciju” čiji je, primjerice, jedan vid i sve prisutnije urbano vrtlarenje. Rekla bih da su tu i naznake paradigmatskog “post-human” zaokreta, odnosno, bolje reći post-antropocentričkog zaokreta koji izmješta čovjeka kao središte analize i interpretacije te uključuje životinje i biljke kao protagoniste naših stvarnosti.

Razgovor s predstavnicama organizacijskoga odbora možete u cijelosti pročitati ovdje, a informacije o svjetskom kongresu etnologa prenijeli su i razni mediji, o čemu možete više pročitati ovdje: HINA, ezadar.

 

Kontakt

Nagrada Milovan Gavazzi

Dodjeljuje se istaknutim pojedinkama/pojedincima za izuzetan i trajan doprinos promicanju etnološke struke